Sjećanje na jednog od prvih protivnika i žrtava mafijaškog režima
14 je godina od atentata na Milana Vukelića, časnog građevinskog inženjera i radnika Zavoda za izgradnju grada Banjluke, koji je jedna od prvih žrtava mafijaškog režima Milorada Dodika i SNSD-a…
Vukelić je nastradao u atentatu kada je u njegov automobil „Ford fiesta“ podmetnuta eksplozivna naprava, 700 grama TNT eksploziva – trotila, a koja je aktivirana dok je vozio automobil, i to u blizini sjedišta Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske. Tom prilikom su teško ranjene dvije osobe koje su sa njim bile u vozilu, a suvozač je od siline eksplozije izgubio obje noge.
Ni poslije 14 godina nisu otkrivene ubice niti nalogodavci ovog zločina, kao što nisu otkrivene ubice niti nalogodavci koji su odgovorni za smrt Davida Dragičevića, Slaviše Krunića i drugih nevinih žrtava. Kad država ubija ubice ostaju nepoznate. Jasno je da se ovo, kao i drugi atentati i ubistva neće biti rasvijetljeni i dobiti sudski epilog dok se narod i zarobljene institucije ne oslobode okova Mafije i režima SNSD-a, i zbog toga jedan od prvih i ključnih zadataka nove vlasti mora biti rasvjetljavanje svih neradvjetljenih ubistava.
Umjesto omaža pokojnom Milanu Vukeliću, čija sestra i porodica godinama čekaju pravdu, objavljujem predgovor koji sam napisao prije 3 godine za knjigu koju je o Milanu Vukeliću napisao novinar Miljan Kovač. Pokoj duši i omaž Milanu Vukeliću i svim nedužnim pravednicima, nedužnim žrtvama režima i Mafije.
Svjedoci vremena u raljama Mafije – predgovor za knjigu Miljana Kovača
Miljan Kovač je oslobođen, i nakon 3 sata napustio je kazamate MUP-a Srpske. U tercijalnoj poslednjoj fazi raspadanja, režim gubi konce i povlači sulude poteze, a jedno od niih je maltretiranje i hapšenje novinara Miljana Kovača i njegovog oca Jova, koji živi u Nevesinju. Režim pokušava da pritiscima, prijetnjama, hapšenjima i ucjenama zaplaši građane da neizađu na izbore, pokrade izbore i volju naroda koji je jasno rekao DOSTA JE, ali to im neće poći za rukom. NO PASARAN.
Prije nekoliko dana kolega Miljan Kovač objavio je knjigu o ubistvu Milana Vukelića, a imao sam čast da napišem predgovor za njegovu knjigu, u kojoj potresno govori o pripremama i detaljima zločina koji je nažalost i danas nerasvijetljen. Čitaocima objavljujem predgovor koji sam napisao za prvo izdanje njegove knjige, Svjedoci vremena u raljama Mafije.
Ko preživi, pričaće! Pokojni Milan Vukelić nažalost nije preživio udare Mafije, ali je bio i ostao svjedok jednog mračnog vremena smutnji i stradanja. Njegova žrtva demaskirala je Režim i predstavlja veliku prekretnicu, jer od atentata i ubistva pokojnog Milana Vukelića ništa nije isto.
Smrt banjalučkog pravednika, koji je postradao zbog svjedočenja Istine, pokazala je beskrupuloznost, pravo lice i nasilnu prirodu Režima. Istina je na Balkanu oduvijek bila opasna riječ, a njeno javno svjedočenje uznemirava svaku totalitarnu vlast, koja je pokušava ugušiti, protjerujući i eliminišući sve one koji govore opasne istine i razmišljajuju drugačije svojom a ne tuđom glavom. Smrt Milana Vukelića djelovala je zastrašujuće, prije svega na građane Srpske koji su umjesto otpora i traganjem za Istinom, pokleknuli i ustuknuli pred nasiljem, stradanjem i nepravdom. Nažalost kukavičko povijanje glave, poslovična nezainteresovanost i povlačenje većine ohrabrilo je i okuražilo nasilnike, a vremenom su svi osjetili teret jarma i posledice sopstvenog kukavičluka, životareći u strahu, pod stalnim pritiskom nedemokratskog režima.
Prošlo je 11 dugih i tužnih godina od atentata i tragične smrti, a porodica i dalje traži odgovore na mnoga pitanja. Policija još nije otkrila imena ubica, ali su ona svima poznati, jer kad ubijaju država i UDBA, počinioci i naručioci ostaju nepoznati za javnost sve do trenutka kada totalitarni režimi ne završe tamo gdje im je i mjesto, na smetljištu istorije. To pokazuju mnogi primjeri iz naše bliže prošlosti, slučajevi pokojnog Zorana Đinđića, Ivana Stambolića…
Miljan Kovač je svjedok vremena koji je preživio mnoge Scile i Haribde, a njegovo svjedočenje čitaoca ostavlja bez daha, podsjeća na sve užase i stradnja koje i danas preživljavamo. Snažna emocija, koja se osjeti gotovo u svakoj rečenici, tjera čitaoce da u jednom dahu pročitaju kapitalno djelo prekaljenog novinara, koji nastoji da stvari otrgne od zaborava i probudi usnule, slomljene i malodušne, koji su se predali i klonili u apatiju, čekajući da sve prođe kao ružan san.
Jedanaest godina je prošlo, a sve je i dalje ostalo isto. Mehanizam vlasti ogrezle u kriminal i korupciju sve jače steže i melje porobljene podanike. Koštunicu i Tadića zamijenio je Vučić, Kačavendu prvosveštenik Grigorije, Miroslava Lajčaka lažni evropejac Vigemark, a medijski par Dragana i Mirjanu vjerni kerberi režima Siniša i Draško. Ipak poluge i način funkcionisanja Režima su ostali gotovo identični, ili su pojedini dijelovi nakaradnog mehanizma dodatno usavršeni kako bi porobljene lakše držali pod kontrolom .
Pišući o smrti svog prijatelja i saradnika, banjalučkog pravednika i istinoljupca, autor čitaocu postavlja i niz važnih pitanja koja bi sve nas trebala navesti na ozbiljno razmišljanje!
Da li je Milanova žrtva uzaludna?
Šta su uzroci naše kolektivne i individualne slabosti?
Zašto ćutimo, prihvatamo i trpimo nasilje?
Zbog čega uporno ponavljamo greške iz prošlosti?
Pažljivim čitanjem mogu se pronaći odgovori na mnoga suštinska pitanja koja decenijama opterećuju naše društvo. Valjda nakon ove kapitalne knjige iz svega izvučemo pouke i pokažemo da Milanova, kao i žrtve i patnje stotina drugih, nisu bile uzaludne jer smo napokon nešto naučili i ispravili skupe greške iz prošlosti.
Nebojša Vukanović
